Blog
petak, ožujak 2, 2007

Preko mosta

Jablani se nebu pružili visinom.
Točilo se inje, sa visokih grana,
Istokom su prve zablistale zrake,
Glasovi se čuju, stižu sa svih strana.


To grupice žena s košarama teškim
Za prodaju, na plac, namirnice nose.
Marame im teške obrubljuju lica,
Pod njima pletene posijedjele kose.


Starice u studen koračaju brzo.
Preko mosta idu polako do grada.
Vjetar sve ih ljuto valovima šiba,
Mraz im trlja ruke nabrekle od rada.


Pristigle su skoro na tržnicu praznu,
Tišinom se prosu ranog zvona jeka,
Jednu od njih prsti tjeskobe sad stežu,
Kod kuće je samo prazna soba čeka…




UimeRime @ 15:38 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
petak, prosinac 22, 2006
(Sjećanje na Badnjak)

    Predbožićje je uvijek donosilo svečanu nervozu.
Baka je obično bila posebno ustreptala u iščekivanju svoga 
sina koji je radio u Holandiji. Kući nije dolazio često, osim za blagdane. Godinu dana ranije s bakom sam ga duboko u noć čekao na cesti, gledajući hoće li se pojaviti autobus. Obično bi donio kofere prepune darova pa bismo mu ih pomogli nositi. Kod kuće smo ih seka i ja znatiželjno mjerkali, osjećajući da je tu puno šarenih poklona za nas.
    Tu godinu smo znali da ga više nikada nećemo dočekivati niti ispraćati. Sahranili smo ga dva mjeseca ranije. Iznenada
je umro u holandskoj bolnici, od posljedica s čirem na želucu. Sahrani je uz baku prisustvovao njegov otac, koji je bio slomljen bolom i teškom bolešću. Samo mjesec dana kasnije sahranili smo i njega. Baku su sprovodi i smrt najmilijih snažno pogodili, čemer srca pratio ju je u stopu. Znala je jaukati pri obavljanju svih poslova, a već se i kravica, za mužnje, navikla na njezino jecanje, pa bi ona bila mirnija da ne remeti svetinju tuge. Čitava obitelj bila je slomljena bolom. Živjeli smo u bunilu stvarnosti, sve misleći kako ćemo se iz nje probuditi, i tada
iznova biti s njima kojih nema. Baka je suzna oka očekivala blagdane, znajući da ju je veselje zauvijek napustilo.
    Badnji je dan. S uzdasima je pripremala večeru, nijemo
je bijeli grah (koji smo na badnjak zvali sangalija) pristavila, ispekla je svoje suhe kolačiće (koje smo od milja zvali bebice) pripremila med i druge namirnice. A sve u gustoj tišini žalovanja. Zadihan sam utrčao u kuću. “Bako hoćemo li kititi bor?” pitao sam, iz tužnih očiju počitao sam odgovor, a ona
je samo rekla kako joj nije ni do čega pa ni bora niti Božića.
“Znaš bako i ja sam tužan, al’ bit’ će nam ipak svečanije sa borom” rekao sam, izašao iz kuće i prislonivši ljestve uz veliki bor u našem vrtu, već sam pilio najnižu granu. Baka je samo pogledala kada sam ju unio u kuću. Zabio sam čavao u uglu
i tankom špagom pričvrstio ju na zid. Smjesta je zašarala igličastu sjenu, koja je trenutak kasnije bila obogaćena jabukama, orasima zamotanim u srebro preostalo od table čokolade i šarenim bombonima. Dodao sam i tanke vlasi
kudjelje (da glumi snijeg) čime je naše ubogo drvce najednom,
i samo za nas, postalo čudesnim. Pogledao sam u baku – vratio joj se osmijeh. U kuću sam unio i slamu, koju smo razastrli po podu, a kako se već hvatao mračak bližilo se vrijeme večere.
   Najprije smo pojeli nekoliko česana češnjaka umočenih
u med, potom načeli vrelu pogaču, dovršili ono malo meda
s tanjurića, a slijedila je sangalija. Na bakino lice lagano se
i boja vratila, jer smo večeru zasladili malim čašicama slatke šljivovice s medom. Pričali smo o našim najmilijima, a soba se odjednom ispunila finim slikama prošlosti i sreće. Pričala je o svom sinu, sjećala se mnogih epizoda koje u njoj žive, a iz priča su navirali lijepi trenuci i toplina. Od miline su i cjepanice u peći pucketale, kao da se i same slažu u ovaj gerdan sjećanja. Baka je čavrljala poput ptičice kojoj je pjesma dana. “Braco moj, ovakav Božić još nisam imala” rekla je. “Kakav”? Pitao sam. “Ovo je najsretniji Božić u mom životu” rekla je.
    Istog trenutka pred očima mi se ukazala slika sitne djevojčice, kako raščupane kose i rumenih obraza na podu
u slami traži rasute orahe. Začuo sam još udaljeni glas grupe dječaka što noseći drvenu crkvicu s prizorom Isusova rodjenja pjevaju… “ O slavna Betlemska ti si štalica u kojoj porodi sina Djevica… Po kojem njegovom svetom porodu spasenje je došlo svemu narodu…”
    U djevojčici sam prepoznao moju baku Anku Mišković iz Hrvatske Dubice, koja je te Badnje večeri zasjajenih očiju proslavila svoj najsretniji Božić u životu. Upravo takav Božić poželjet’ ću i za sve vas…




Radujte se narodi
Kliknite dvaput da aktivirate player




UimeRime @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
petak, studeni 24, 2006
(Sjećanje u boji)

     Tiho se prikradam bakinoj sobici, znajući da će se probuditi iz laka sna, čim dotaknem kvaku. Mrak ajata miluje tek slabo svijetlo mjesečine, a ja teglim poveliku kutiju koju sam istoga dana kupio u Zagrebu. U njoj je postariji televizor. Kupio sam
ga preko oglasa, dovukao ga u tramvaj, s njim sam se i po
vlaku navlačio, a doteglio sam ga evo ovdje baki za poklon.
Sada sve strepim od iščekivanja kako će se ona veseliti.
     Ona je voljela knjige, pročitala je i susjedama prepričala,
sve knjige Janka Matka, a voljela je i Zagorku. Otkada su joj oči malo oslabile, knjige sam joj čitao naglas. Čitao sam joj roman
U Registraturi, vješto mijenjajući glasove, ne bih li joj ponudio dublji doživljaj, a sve znajući da me brižnim pogledom prati
moja najdraža publika. A voljela je ona i noći mojih igrokaza…
     Vrata su ipak škripnula, a od sna otrgnuta baka škripavim, snenim glasom prošaptala “Evo moga Brace…”. Najprije sam užegao svjetlo u ajatu, da joj se oči malo priviknu, a potom
i u njezinoj sobi. Sobica je bila još topla, tek su se zadnje cjepanice slijegale u žar, pa sam im dodao novu. “Bako kupio sam ti televizor” rekao sam joj, “Ah nisi trebao, ne treba to meni!”  rekla je , ali je sa zanimanjem pratila gdje ga vadim
iz kutije, priključujem i palim. Bilo je već jedan sat iza ponoći,
pa smo malo gledali nekakav noćni program što se bližio kraju.
     Sljedećeg dana već smo odgledali par emisija, a onda
su počele vijesti. Prikazivali su suđenje nekakvu starcu, koji
je sve drijemao iza debela stakla, na optuženičkoj klupi. Ona
ga je gledala samilosno i zabrinuto. “Ma zašto ne puste tog starog čovjeka na miru? Vidi kako je samo slab i nemoćan,
pa jedva gleda, a i usta mu se objesila, Bože’m prosti”.
Ona se tako čudila, pogledavala u me’, sve čekajući kakvo objašnjenje i rekla: “A vidi nas, mi smo mladi, pa nam nije lako”.  Prikrivao sam smijeh, krišom gledajući njene živahne oči, koje su se za trenutak pomladile… Pojavio se i voditelj dnevnika, najavio je nekavu sjednicu CeKa, a potom se na ekranu pokazala povelika dvorana puna političara “Ma tko
im samo dade tolike novce, da si kupe onolike kravate?”
čudila se baka. Kada smo gledali nekakvu povorku, opet
se ona brinula o svim tim silnim kravatama, i tko za sve to plaća? Slijedila je i glazbena emisija. Baki se, naravno, pjevanje mlađahne pjevačice, sakrivene iza naslaga šminke, uopće nije svidjelo, a s nevjericom me je uptala “A zašto pak ona ima crna usta?”, pogledam je i velim “Pa zato što mi imamo crno-bijeli televizor”. S čuđenjem bi ona zaključila da su nekada slavonske nošnje bile u prekrasnim bojama, a u današnje vrijeme svi nose samo crno-bijele.
     Nekoliko mjeseci kasnije, kupio sam i televizor u boji.
Silne kravate političara u boji su izgledale još otmjenije i skuplje. Nije više bilo pitanja o crnim ustima, osim jednom, kada smo gledali prilog o Nini Hagen. Baka je osobito voljela seriju Bolji život, koja joj je bila zadnji program što ga je gledala kod kuće, prije zbijega u prograništvo i u Gori život…
Ona je, ipak, sanjala šarene snove…




UimeRime @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 20, 2006

(Sjećanje na njivu)

     Sunce je silinom žeglo ponad njive mladih kukuruza.
Valjalo ih je okopati. Kopali smo sami baka i ja, goneći svaki
po dva reda. Našem se poslu nije naziralo kraja, jer je njiva podugačka. Oštrim zamasima razbijali smo busenje i uklanjali slak, pazeći na nejake stabljike kukuruza. Ruku nenaviklih na motiku, a tijela na teže poslove, ubrzo sam se uspuhao i sve tražeći zraka, brisao znoj sa mokra čela. Stalno sam baku zapitkivao treba li malo otpočinuti, jer je već u godinama,
kada joj težak posao može škoditi. Nije me mogla čuti, jer je unatoč sitnoj građi i visokim godinama, moja mala baka bila milju ispred mene. Mislio sam, o Bože, da sam barem odmah znao da se ona sa mnom kani utrkivati, sigurno bih ju već
u startu ostavio za petama dok me ne izgubi iz vida.
Ovako je ona mene nadmudrila, pa je nikako ne mogu stići.
     Nakon višesatnog kopanja i desetak okopanih redova,
odlučili smo malo stati i nešto prizalogajiti. Iz rudnjaka sam vadio mašću natopljene komade tvrde pogače, koju je baka spremila. Sjetio sam se da mi je djed, za tu neprivlačnu užinu čije bi mi ostatke ponudio vrativši se iz polja, znao reći kako
su taj kruh ptice opjevale. Svojim sam dječijim očima, već gledao kako nad kruhom pjeva čitavo jato… i u slast pojeo masnu koricu.
      Kada smo dovršili s jelom, sjedeći u slabašnu hladu nevelikog žbuna izniklog na susjedovoj međi, upitao sam ju: “Kako samo možeš kopati tolikom brzinom, kao da te noge nose”? Nasmiješila se i rekla “Ja sam oduvijek voljela motiku”. Kako netko može voljeti motiku? Pitao sam se u čudu. “Kada sam bila curićak od kojih pet, šest godina, moj djed je za me’ načinio malu motičicu. Njome sam povazdan nešto čeprkala
u bašči” pričala mi je baka. Nije mi bilo nimalo teško zamisliti
tu sliku, jer je i sada sitna, moglo bi ju se i u džep spremiti da
u nje nama tog srca, velikog kao kuća. “Ja sam oduvijek voljela raditi” nastavila je, “Sjećam se kako su se žene spremale na kopanje, a ja sam ih molila da me povedu”. Zagledala se u njivu prizivajući davne slike “Sve su mi se žene čudile, zašto navaljujem, ali i sa odobravanjem obećavale da će me povesti. Moja majka nikako da se složi, govorila je da ću im samo smetati, te da moram ostati kod kuće”. Baka je tada dohvatila bocu i otpivši malo vode dodala “Nisam ju htjela poslušati. Krišom sam ih pratila do udaljenog polja, sve noseći svoju motičicu. Stigavši u polje bilo im je kasno da me kući šalju,
pa sam se primila kopanja. Kopala sam tako vješto, da su
se sve žene čudile. Nisam ni malo zaostajala. Tada sam se primila motike… I više ju nikada nisam ispušćala iz svojih ruku…”
     Poslije obroka i kratkog počinka, nastavili smo s poslom. Zamahivao sam motikom kako sam najbolje umio, znajući da
je baka sretna, jer ne mora sve raditi sama. Opet sam za njom debelo zaostajao, ali sam se tada već pomirio sa činjenicom
da sam totalno zaostao. Posao, kao i svaki drugi, napredovao je sporo savijajući nam leđa. Kopao sam poput pravog ratarskog amatera, usporen stvorenim žuljevima. Ipak, svakim sam spuštanjem niz njivu gonio svoja dva reda. S napretkom posla razvijala se i moja vještina, pa sam tek tu i tamo oštetio koju stabljiku kukuruza. Baka je kopala brzo, sjećala se svih svojih godišta i ljeta, sjetvi, žetvi i njiva…
     Sunce se polako spuštalo prizivajući sumrak. Odradili smo dobar dio posla i okopali više od pola kukuruzišta. Osjećao sam radost. Slast napora nagradila me umorom, a pogled na moju dragu staricu ponosom i zadovoljstvom. Bila je umorna,
tek joj je pogled zračio srećom zbog spoznaje da ćemo sutra dovršiti preostali komad njive. Prikupljajući stvari i alatke razmišljao sam o bakinoj priči, udišući zanosni miris zemlje. Toga sam dana od bake naučio da se i motika može voljeti… 





UimeRime @ 09:44 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 16, 2006

(Tužno sjećanje na 1991.)

     Ona je tu u blizini znam, i na sigurnom, ali svejedno ne mogu prestati brinuti. Ljetos kada je i Dubica pala (sa padom Hrvatske Kostajnice), mislio sam svisnuti od zabrinutosti i tuge, jer mi baka nije uspjela izići sa izbjeglicama, nego je ostala u svojoj kući. Kako su sve veze s mojim krajem bile prekinute, nisam se mogao smiriti, sve dok nisam doznao da je ipak uspjela doći do Jasenovca. Kada je rođak odlazio po svoju majku, obećao mi je izbaviti i moju baku. Tako je, srećom i bilo.
     Po cijele dane je sama u našem malom stanu u Dugavama. Povazdan gleda kroz prozor (sanja o Dubici), namjestila se tamo kao kakav cvijetnjak koji se uvijek nasmije, kada me opazi gdje dolazim. Uvijek kada dođem kući, veli mi kako je vidjela silne ljude kako izlaze iz autobusa (stanica Zeta je u blizini). Budući nikada nije vidjela toliko naroda, zaključila je kako se to sav svijet vraćao iz crkve.
     Razmišljao sam o svojoj zadnjoj posjeti Dubici i sjetio se noći, kada su vojni avioni, munjevito parali noćno nebo, ponad kuća brišući u niskom letu. Vidio sam samo bljesak između crijepova u mrkloj noći. Dubica je već danima bila sablasno pusta i u po’ bijela dana, budući su svi iščekivali nekakav događaj. Znali smo da se nešto sprema, jer su svi susjedi Srbi, već danima odvodili obitelji (osobito djecu) preko Une, da budu na sigurnom. Samo su Hrvati ostajali na nesigurnom. Ostatak te noći proveo sam u bakinu podrumu. Bilo nas je strah prijeteće sablasti iz mraka zbog napetosti koja se osjećala u zraku. 
Preko Une iz Bosne dopirala je glazba. Cika i vriska, tek pomalo prigušena, valjda zbog rijeke, dolazila je sa svadbe. Gotovo razgovijetno, povremeno se čula i pjesma s pucanjem. 
Sa toliko puno pucanja, za koje nam se u prijetećem iščekivanju, pričinjalo da se odnekud približava. U čekanju smo svašta pomišljali. Da li je to vojska već krenula na nas, ili je to pucnjava iz veselja? U napetom osluškivanju prošla nam je podrumska noć…
     Sljedećega vedrog i obećavajućeg dana, uz  baku sam stajao pred susjedovom žičanom ogradom. Gledao sam ju onako sitnu kao malenu pticu, znao sam da ju je strah. Pričali smo o tome kako ovo ne može izaći na dobro, jer nam se veliko zlo sprema. Rečenice nam je presjekao novi let. Tri armijska aviona u pol bijela dana. Preletjeli su toliko nisko da su nam gotovo glave očešali. Od nenadana su se zvuka zatresli svi crijepovi i prozori kuća u čitavoj, inače avetinjskoj tišini. Svi su susjedi ostali sakriveni, svaki u svojoj kući svaki u svom strahu. Pogledao sam u baku, bila je prestravljena i blijeda. Tresla se poput sićušnog lista. Grčevito se držala za susjedovu žičanu ogradu. Ova je zveckala poput cvokotanja zubala u studen. Baka se još uvijek tresla. Mislio sam da će se srušiti od straha. Najednom je slabašnim  šapatom prozborila “Nije nam dovoljno jedno zlo, ovaj avion - nego sada imamo i potres”. Znao sam da joj mislima prolaze slike svakakvih nevolja kojih se u životu nagledala. Mislila je i o posljednjem sudu i smaku svijeta. 
Nismo ni slutili da ćemo, vrlo skoro, s tugom pratiti vijesti o velikoj tragediji našeg naroda, od kojih je jedna tragedijom nadmašila sve ostale o… padu Vukovara…
     Zagrlio sam ju čvrsto, rekavši joj da je to ona ogradu dobrano protresla… Ona me samo gledala očima koje su vidjele svašta, ali ovakvog zla ne vidješe... Tek dva mjeseca kasnije, kada je ona već bila kod nas u Zagrebu, pripadnici Martićeve policije sa četnicima, su počinili stravičan zločin. Na domak obližnjeg sela Baćin zaklali su pedest šest hrvatskih civila. Među njima, bilo je i desetak dragih susjeda iz našeg sokaka, koji nisu dospjeli napustiti svoje ognjište.
O tom događaju doznali smo od poznanika iz Bosanske Dubice, koji su nam sa zaprepaštenjem javili da su 21. listopada 1991. sa hrvatske strane rijeke Une čuli veliki jauk… 
     Moja baka umrla je 1995. u Zagrebu, ne dočekavši kraj rata. Nije doživjela povratak u svoju kuću, koju je neprestano sanjala i spominjala, a u žurbi napustila. Sa sobom je, u bijegu, ponijela tek nešto novaca, komad kruha i ključ od kuće. S nebeskog prozora, na kojem se namjestila kao kakav cvijetnjak, motrila je oslobađanje i povratak ljudi u svoju Hrvatsku Dubicu.
Vidjevši svoju kuću, siguran sam… Pustila je suzu…




UimeRime @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare