Blog - studeni 2006
ponedjeljak, studeni 27, 2006

Probudih se
Al’ s ležaja san ne dotakoh
Već leden kamen nemira
Moj pogled šutnju iznađe
Kroz vrtlog jutra
Padajuć…


A pada voda…
I zrak mirisan…
I slika kao molitva….


Možda sam ipak mogao
Biti k’o vitez umoran
Il’ kao pjesma bezglasna
Iz prazne knjige ustati?


Probudih se
Jer snu se novom ne nadam
Zidu ću prići mirniji
Kad vrijeme lakše savladam
Brže će teći kroz prste…
Brže će teći kroz prste…


Možda ću jednom dospjeti
Tišini osmijeh pronaći
A ptici pero vratiti
Kako bi oblak sustigla
I u njem’ smiraj pronašla
Od leta dugog…
Od vjetra…




UimeRime @ 11:29 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
petak, studeni 24, 2006
(Sjećanje u boji)

     Tiho se prikradam bakinoj sobici, znajući da će se probuditi iz laka sna, čim dotaknem kvaku. Mrak ajata miluje tek slabo svijetlo mjesečine, a ja teglim poveliku kutiju koju sam istoga dana kupio u Zagrebu. U njoj je postariji televizor. Kupio sam
ga preko oglasa, dovukao ga u tramvaj, s njim sam se i po
vlaku navlačio, a doteglio sam ga evo ovdje baki za poklon.
Sada sve strepim od iščekivanja kako će se ona veseliti.
     Ona je voljela knjige, pročitala je i susjedama prepričala,
sve knjige Janka Matka, a voljela je i Zagorku. Otkada su joj oči malo oslabile, knjige sam joj čitao naglas. Čitao sam joj roman
U Registraturi, vješto mijenjajući glasove, ne bih li joj ponudio dublji doživljaj, a sve znajući da me brižnim pogledom prati
moja najdraža publika. A voljela je ona i noći mojih igrokaza…
     Vrata su ipak škripnula, a od sna otrgnuta baka škripavim, snenim glasom prošaptala “Evo moga Brace…”. Najprije sam užegao svjetlo u ajatu, da joj se oči malo priviknu, a potom
i u njezinoj sobi. Sobica je bila još topla, tek su se zadnje cjepanice slijegale u žar, pa sam im dodao novu. “Bako kupio sam ti televizor” rekao sam joj, “Ah nisi trebao, ne treba to meni!”  rekla je , ali je sa zanimanjem pratila gdje ga vadim
iz kutije, priključujem i palim. Bilo je već jedan sat iza ponoći,
pa smo malo gledali nekakav noćni program što se bližio kraju.
     Sljedećeg dana već smo odgledali par emisija, a onda
su počele vijesti. Prikazivali su suđenje nekakvu starcu, koji
je sve drijemao iza debela stakla, na optuženičkoj klupi. Ona
ga je gledala samilosno i zabrinuto. “Ma zašto ne puste tog starog čovjeka na miru? Vidi kako je samo slab i nemoćan,
pa jedva gleda, a i usta mu se objesila, Bože’m prosti”.
Ona se tako čudila, pogledavala u me’, sve čekajući kakvo objašnjenje i rekla: “A vidi nas, mi smo mladi, pa nam nije lako”.  Prikrivao sam smijeh, krišom gledajući njene živahne oči, koje su se za trenutak pomladile… Pojavio se i voditelj dnevnika, najavio je nekavu sjednicu CeKa, a potom se na ekranu pokazala povelika dvorana puna političara “Ma tko
im samo dade tolike novce, da si kupe onolike kravate?”
čudila se baka. Kada smo gledali nekakvu povorku, opet
se ona brinula o svim tim silnim kravatama, i tko za sve to plaća? Slijedila je i glazbena emisija. Baki se, naravno, pjevanje mlađahne pjevačice, sakrivene iza naslaga šminke, uopće nije svidjelo, a s nevjericom me je uptala “A zašto pak ona ima crna usta?”, pogledam je i velim “Pa zato što mi imamo crno-bijeli televizor”. S čuđenjem bi ona zaključila da su nekada slavonske nošnje bile u prekrasnim bojama, a u današnje vrijeme svi nose samo crno-bijele.
     Nekoliko mjeseci kasnije, kupio sam i televizor u boji.
Silne kravate političara u boji su izgledale još otmjenije i skuplje. Nije više bilo pitanja o crnim ustima, osim jednom, kada smo gledali prilog o Nini Hagen. Baka je osobito voljela seriju Bolji život, koja joj je bila zadnji program što ga je gledala kod kuće, prije zbijega u prograništvo i u Gori život…
Ona je, ipak, sanjala šarene snove…




UimeRime @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 20, 2006

(Sjećanje na njivu)

     Sunce je silinom žeglo ponad njive mladih kukuruza.
Valjalo ih je okopati. Kopali smo sami baka i ja, goneći svaki
po dva reda. Našem se poslu nije naziralo kraja, jer je njiva podugačka. Oštrim zamasima razbijali smo busenje i uklanjali slak, pazeći na nejake stabljike kukuruza. Ruku nenaviklih na motiku, a tijela na teže poslove, ubrzo sam se uspuhao i sve tražeći zraka, brisao znoj sa mokra čela. Stalno sam baku zapitkivao treba li malo otpočinuti, jer je već u godinama,
kada joj težak posao može škoditi. Nije me mogla čuti, jer je unatoč sitnoj građi i visokim godinama, moja mala baka bila milju ispred mene. Mislio sam, o Bože, da sam barem odmah znao da se ona sa mnom kani utrkivati, sigurno bih ju već
u startu ostavio za petama dok me ne izgubi iz vida.
Ovako je ona mene nadmudrila, pa je nikako ne mogu stići.
     Nakon višesatnog kopanja i desetak okopanih redova,
odlučili smo malo stati i nešto prizalogajiti. Iz rudnjaka sam vadio mašću natopljene komade tvrde pogače, koju je baka spremila. Sjetio sam se da mi je djed, za tu neprivlačnu užinu čije bi mi ostatke ponudio vrativši se iz polja, znao reći kako
su taj kruh ptice opjevale. Svojim sam dječijim očima, već gledao kako nad kruhom pjeva čitavo jato… i u slast pojeo masnu koricu.
      Kada smo dovršili s jelom, sjedeći u slabašnu hladu nevelikog žbuna izniklog na susjedovoj međi, upitao sam ju: “Kako samo možeš kopati tolikom brzinom, kao da te noge nose”? Nasmiješila se i rekla “Ja sam oduvijek voljela motiku”. Kako netko može voljeti motiku? Pitao sam se u čudu. “Kada sam bila curićak od kojih pet, šest godina, moj djed je za me’ načinio malu motičicu. Njome sam povazdan nešto čeprkala
u bašči” pričala mi je baka. Nije mi bilo nimalo teško zamisliti
tu sliku, jer je i sada sitna, moglo bi ju se i u džep spremiti da
u nje nama tog srca, velikog kao kuća. “Ja sam oduvijek voljela raditi” nastavila je, “Sjećam se kako su se žene spremale na kopanje, a ja sam ih molila da me povedu”. Zagledala se u njivu prizivajući davne slike “Sve su mi se žene čudile, zašto navaljujem, ali i sa odobravanjem obećavale da će me povesti. Moja majka nikako da se složi, govorila je da ću im samo smetati, te da moram ostati kod kuće”. Baka je tada dohvatila bocu i otpivši malo vode dodala “Nisam ju htjela poslušati. Krišom sam ih pratila do udaljenog polja, sve noseći svoju motičicu. Stigavši u polje bilo im je kasno da me kući šalju,
pa sam se primila kopanja. Kopala sam tako vješto, da su
se sve žene čudile. Nisam ni malo zaostajala. Tada sam se primila motike… I više ju nikada nisam ispušćala iz svojih ruku…”
     Poslije obroka i kratkog počinka, nastavili smo s poslom. Zamahivao sam motikom kako sam najbolje umio, znajući da
je baka sretna, jer ne mora sve raditi sama. Opet sam za njom debelo zaostajao, ali sam se tada već pomirio sa činjenicom
da sam totalno zaostao. Posao, kao i svaki drugi, napredovao je sporo savijajući nam leđa. Kopao sam poput pravog ratarskog amatera, usporen stvorenim žuljevima. Ipak, svakim sam spuštanjem niz njivu gonio svoja dva reda. S napretkom posla razvijala se i moja vještina, pa sam tek tu i tamo oštetio koju stabljiku kukuruza. Baka je kopala brzo, sjećala se svih svojih godišta i ljeta, sjetvi, žetvi i njiva…
     Sunce se polako spuštalo prizivajući sumrak. Odradili smo dobar dio posla i okopali više od pola kukuruzišta. Osjećao sam radost. Slast napora nagradila me umorom, a pogled na moju dragu staricu ponosom i zadovoljstvom. Bila je umorna,
tek joj je pogled zračio srećom zbog spoznaje da ćemo sutra dovršiti preostali komad njive. Prikupljajući stvari i alatke razmišljao sam o bakinoj priči, udišući zanosni miris zemlje. Toga sam dana od bake naučio da se i motika može voljeti… 





UimeRime @ 09:44 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 16, 2006

(Tužno sjećanje na 1991.)

     Ona je tu u blizini znam, i na sigurnom, ali svejedno ne mogu prestati brinuti. Ljetos kada je i Dubica pala (sa padom Hrvatske Kostajnice), mislio sam svisnuti od zabrinutosti i tuge, jer mi baka nije uspjela izići sa izbjeglicama, nego je ostala u svojoj kući. Kako su sve veze s mojim krajem bile prekinute, nisam se mogao smiriti, sve dok nisam doznao da je ipak uspjela doći do Jasenovca. Kada je rođak odlazio po svoju majku, obećao mi je izbaviti i moju baku. Tako je, srećom i bilo.
     Po cijele dane je sama u našem malom stanu u Dugavama. Povazdan gleda kroz prozor (sanja o Dubici), namjestila se tamo kao kakav cvijetnjak koji se uvijek nasmije, kada me opazi gdje dolazim. Uvijek kada dođem kući, veli mi kako je vidjela silne ljude kako izlaze iz autobusa (stanica Zeta je u blizini). Budući nikada nije vidjela toliko naroda, zaključila je kako se to sav svijet vraćao iz crkve.
     Razmišljao sam o svojoj zadnjoj posjeti Dubici i sjetio se noći, kada su vojni avioni, munjevito parali noćno nebo, ponad kuća brišući u niskom letu. Vidio sam samo bljesak između crijepova u mrkloj noći. Dubica je već danima bila sablasno pusta i u po’ bijela dana, budući su svi iščekivali nekakav događaj. Znali smo da se nešto sprema, jer su svi susjedi Srbi, već danima odvodili obitelji (osobito djecu) preko Une, da budu na sigurnom. Samo su Hrvati ostajali na nesigurnom. Ostatak te noći proveo sam u bakinu podrumu. Bilo nas je strah prijeteće sablasti iz mraka zbog napetosti koja se osjećala u zraku. 
Preko Une iz Bosne dopirala je glazba. Cika i vriska, tek pomalo prigušena, valjda zbog rijeke, dolazila je sa svadbe. Gotovo razgovijetno, povremeno se čula i pjesma s pucanjem. 
Sa toliko puno pucanja, za koje nam se u prijetećem iščekivanju, pričinjalo da se odnekud približava. U čekanju smo svašta pomišljali. Da li je to vojska već krenula na nas, ili je to pucnjava iz veselja? U napetom osluškivanju prošla nam je podrumska noć…
     Sljedećega vedrog i obećavajućeg dana, uz  baku sam stajao pred susjedovom žičanom ogradom. Gledao sam ju onako sitnu kao malenu pticu, znao sam da ju je strah. Pričali smo o tome kako ovo ne može izaći na dobro, jer nam se veliko zlo sprema. Rečenice nam je presjekao novi let. Tri armijska aviona u pol bijela dana. Preletjeli su toliko nisko da su nam gotovo glave očešali. Od nenadana su se zvuka zatresli svi crijepovi i prozori kuća u čitavoj, inače avetinjskoj tišini. Svi su susjedi ostali sakriveni, svaki u svojoj kući svaki u svom strahu. Pogledao sam u baku, bila je prestravljena i blijeda. Tresla se poput sićušnog lista. Grčevito se držala za susjedovu žičanu ogradu. Ova je zveckala poput cvokotanja zubala u studen. Baka se još uvijek tresla. Mislio sam da će se srušiti od straha. Najednom je slabašnim  šapatom prozborila “Nije nam dovoljno jedno zlo, ovaj avion - nego sada imamo i potres”. Znao sam da joj mislima prolaze slike svakakvih nevolja kojih se u životu nagledala. Mislila je i o posljednjem sudu i smaku svijeta. 
Nismo ni slutili da ćemo, vrlo skoro, s tugom pratiti vijesti o velikoj tragediji našeg naroda, od kojih je jedna tragedijom nadmašila sve ostale o… padu Vukovara…
     Zagrlio sam ju čvrsto, rekavši joj da je to ona ogradu dobrano protresla… Ona me samo gledala očima koje su vidjele svašta, ali ovakvog zla ne vidješe... Tek dva mjeseca kasnije, kada je ona već bila kod nas u Zagrebu, pripadnici Martićeve policije sa četnicima, su počinili stravičan zločin. Na domak obližnjeg sela Baćin zaklali su pedest šest hrvatskih civila. Među njima, bilo je i desetak dragih susjeda iz našeg sokaka, koji nisu dospjeli napustiti svoje ognjište.
O tom događaju doznali smo od poznanika iz Bosanske Dubice, koji su nam sa zaprepaštenjem javili da su 21. listopada 1991. sa hrvatske strane rijeke Une čuli veliki jauk… 
     Moja baka umrla je 1995. u Zagrebu, ne dočekavši kraj rata. Nije doživjela povratak u svoju kuću, koju je neprestano sanjala i spominjala, a u žurbi napustila. Sa sobom je, u bijegu, ponijela tek nešto novaca, komad kruha i ključ od kuće. S nebeskog prozora, na kojem se namjestila kao kakav cvijetnjak, motrila je oslobađanje i povratak ljudi u svoju Hrvatsku Dubicu.
Vidjevši svoju kuću, siguran sam… Pustila je suzu…




UimeRime @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 13, 2006


Hvala što ste došli opet
Na stranicu vedra stiha!
Na glavu se neće popet’
Valjda, vama, pjesma tiha?


Pišem vam ju (al’ pod hitno)
Da nahranim ovu stranu,
Ne zbiva se ništa bitno
Mjesec, srebrom kiti granu…


Još jedna se rima rađa
Noć obukla svoje halje,
Ka obali plovi lađa...
Svoje rime nižem dalje…


Prijatelju kad navrati
Nek’ se vedro nebo plavi,
I nek’ sjajno sunce zlati,
A ljepota nek’ se slavi…


I ja do vas često svratim
Ostavim vam i stih koji...
Punoga se srca vratim
Blijedi mjesec zvijezde broji...


Imena nabrajat’ neću
Jer vi sami znate tko ste,
Svima poželjet ću sreću
Jer ja volim svoje goste!



UimeRime @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, studeni 10, 2006

    (Posvećena KiStu)

Napisah i pjesmu zadnju,
U njoj blaga tuga blista,
Evo tu je k’o na pladnju
Kao mokra boja s kista...


Obuzela već me sjeta
Što sve dođe svome kraju,
Poput mirisnoga cvijeta,
Za koji tek pčele znaju.


Diraju me prsti tuge...
Novi dan odjednom plane
Što se iskri bojom duge,
Kad u jutro tiho svane.


Dobro imali smo vrijeme,
Uvijek vedro i bez bure,
Sad ostaju riječi nijeme
Bez slova... karikature...


Zahvalit’ vam moram sada,
U svoje i Ime Rime
Nek vam duša bude mlada 
Za ostalo, nema - zime…



NAPOMENA: Ovom pjesmom bilježim 
završetak djelovanja stranice Karikaturista.

    


UimeRime @ 09:42 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 6, 2006


Pjesma
Tanka
Oštra
Britka
Poput
Trnja
Žeže
Peče
Vitke
Sablje
Vrhom
Sječe
!!!!!!!
Jadnu
Srcu
Bolom
Prijeti
Duša
Često
Tog'
Se
Sjeti
Zato
Ljeti
Leti
Eti
Ti
!!
!



UimeRime @ 08:32 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, studeni 3, 2006
 
Nakošene pjesme evo,
 Što krivo je započeta,
  Zanosi se malo lijevo
   Krivina joj ova smeta.


    U srži je njenoj greška
     Nije manja nego veća,
     Uz sjećanja neka teška
      Kojih nerado se sjeća.


       Iskrivljenu svoju narav
         Ne želi vam priznat’ lako,
          Crni joj se obraz garav
            A možda je bolje tako.


              Nemojte sad ići dalje
               neće biti ništa bolja,
                Poruku vam praznu šalje
                  K’o pijana neka drolja.


                      Stvarala se ona mukom,
                        Od početka bješe teška,
                            Masna kao čvarci s lukom
                                Ona totalna je greška…


                                 

UimeRime @ 03:47 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare